Hutba - Čovjekov trud na Allahovom putu

لَقَدۡ خَلَقۡنَا ٱلۡإِنسَٰنَ فِي كَبَدٍ

Mi čovjeka stvaramo da se trudi (sura el-Beled; 4.)

Čovjek po svojoj Bogom datoj prirodi odnosno fitretu teži dobru a čuva se zlih dijela i zlih ljudi. Većina sebe želi vidjeti i predstaviti dobrim i korisnim. Osoba koja ima minimum karaktera razmišlja o plemenitim i društveno krisnim djelima i nastoji ih više činiti u budućnosti. Otuda su česte izjave naših sugovornika koji vele, ‘ja kad bih bio bogat donirao bih to i to’. Ili ‘ja kad bih dobio na lutriji dao bih toliko i toliko hiljada za džamiju’. Dok ovakva razmišljanja i izjave nam s jedne strane govore o altruističnim nakanama i želji da se pomogne pojedincima i zajednici, s druge strane ona nam opisuju običaje ljudi da čekaju neku iznenadnu i ogromnu količinu imetka kojom bi usrećili druge. To iščekivanje se pretvara u odgađanje, a odgađanje postaje zanemarivanje koje vodi ka letargičnosti, lijenosti i indiferentnosti.

Prema islamskom učenju nijedan čovjek ne mora čekati da mu neka bajna sredstva ‘s neba padnu’ da bi učinio dobro djelo. Prenosi Džabir ibn Abdullah prenosi da je Poslanik s.a.v.s. govorio: „O ljudi, učinite tevbu Allahu, prije nego umrete i požurite sa činjenjem dobra, prije nego budete zauzeti, povežite ono što je između vas i vaša Gospodara na način što ćete puno spominjati Njega, puno dijeliti sadaku tajno i javno, pa ćete biti opskrbljeni, potpomognuti i ojačani…“1

Definicija dobrote jeste da se stvari ostave boljima nego što smo ih zatekli na ovom svijetu. To je neprestano dobro koje prelazi sa generacije na generaciju i koje samo može biti poboljšano sljedećom generacijom. U kulturi Islama, kao i u tradicijama nekih drugih vjerskih zajednica, nalazimo koncept vakufa,, koje se ostavlja generacijama koje dolaze, na korištenje. Najveće islamske obrazovne institucije, poput al-Azhara ili Zejtuna univerziteta su vakufi.

Dobro djelo stoga, u sebi ima elemente nepretrgnutog, stalnog dobra, koje se održava godinama, desetljećima, čak i stoljećima.

Nerijetko se smatra da je dobro djelo samo potrošiti basnoslovnu količinu novca na osobu ili projekat. Dobrotvorima se tako smatraju samo oni koji ostave ili doniraju ogromne količine novca, nekretnina ili drugog imetka za potrebe pojedinca ili zajednice. Međutim, Islam na dobra djela gleda u nešto drugačijem svjetlu, te vjernike uči da ne zanemaruju ni najmanje dobro koje se može učiniti. ‘Ne omalovažavaj ništa od dobrih djela, pa makar to bilo da sretneš svoga brata vedra lica,’ govorio je Poslanik Islama. Dakle, u datoj situaciji čak i osmjeh upućen drugoj osobi, može da predstavlja veliko djelo čija važnost i uticaj se nerijeto umanjuje i potcjenjuje. Šta više, u nemogućnosti da čini dobro, čovjek će biti nagrađen i za sustezanje od zla, jer se i ono (sustezanje) ubraja u dobra djela. ‘Ako nisi kadar činiti dobra djela, onda makar ne nanosi ljudima zlo jer se i to ubraja u sadaku kojom ćeš se iskupiti.’2

Islam od svojih sljedbenika traži da dobra djela čine svakodnevno, bez odgađanja i lijenosti. Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Požurite sa dobrim djelima, jer će se pojavljivati smutnje koje će nastupati kao dijelovi mrkle noći; čovjek će osvanuti kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, ili će omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik – prodavat će svoju vjeru za dunjalučke stvari.”

Može se onda opravdano postaviti pitanje: „Kad većina ljudi želi činiti dobro, zašto ga onda ne čini?“ Odgovor na ovo pitanje dijelom leži u problemu, odnosno navici ljudi da odgađaju. Problem odgađanja dobrih dijela i aktivnosti koje mogu koristiti čovjeku, star je koliko i ljudski rod. U glavi lijene osobe postoji percepcija da uvijek ima vremena. Ono što se ne uradi danas, ima vremena sutra, ili za sedam dana, ili sljedeće godine. Kod lijene osobe uvijek ima vremena i uvijek će se posao uraditi neki drugi dan. Vrijedna osoba shvata da ono što u životu jednom prođe to se nikad više ne povrati. Propuštena prilika, izgubljeno vrijeme, proćerdan život, izgubljena mladost, za inteligentnu osobu su nepovratni. Otuda, vrijedna i inteligentna osoba koristi svaku priliku priliku i svaki dio svoga vremena u nešto što će njoj ili drugima koristiti. Ona računa vrijeme kao što onaj koji žudi za novcem, broji novac. Nije problem odgoditi jedno djelo danas, da bi ga odradili ili završili sutra, ukoliko je pred nama nešto preče, značajnije ili veće. Međutim, činjenica je da većina ljudi odgađa vrijedna djela zbog beznačajnjih radnji. .

Izvedenice arapske riječi keslan (ljenivac) u Kur’anu pominje dva puta, i to kada se opisuju licemjeri i njihov odnos prema namazu. „Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom, a Allaha gotovo da i ne spomenu“3. Lijenost se spominje u kontekstu namaza jer on (namaz) je jedan od najzahtjevnijih ibadeta koji traži redovnost, tačnost i predanost. Namaz zahtijeva dnevnu disciplinu koja gradi vjernika i preslikava se na druge aspekte njegova života. Tako onaj ko je redovan i discipliniran na namazu, takav treba biti i u školi, na poslu, kao i u ostalim aspektima svakodnevnog života. Prisjetimo se Poslanik Muhammeda a.s. koji bi u svojim intimnim obraćanjima Stvoritelju tražio zaštitu od lijenosti: “Allahu moj, kod Tebe tražim zaštitu od slabosti i lijenosti, od kukavičluka, duboke starosti i škrtosti. Utječem Ti se od kazne u kaburu i kod Tebe tražim zaštitu od iskušenja života i smrti.”

Odgađanje dobrih dijela je pogubno ne samo za ahiretsko blagostanje jedne osobe, nego i za njen ovosvjetski uspjeh. Od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s rekao: „Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, za svakoga od vas je bolje da uzmete uže, da siječete drva, nosite ih na svojima leđima i prodajete kako biste zaradili za život, nego da tražite od nekoga nešto, a ne znate hoće li vam dati ili ne.”4 Muhammed a.s. ovdje govori o poslovnoj preduzimljivosti kojoj je za cilj obezbjediti pristojne uvjete za život na ovome svijetu, bez da se oskrnavi, ugrozi ili zaboravi život na onome.

Postoji više načina kako se boriti sa lijenošću. Prvi metod je iskrena i odlučna dova Allahu dž.š. da zaštiti ili oslobodi čovjeka od lijenosti. Ebu Seid el Hudri kaže: „Jednog dana Poslanik je ušao u džamiju, gdje je našao Ebu Umama, pa mu reče: „O Ebu Umama. Vidim te gdje sjediš u džamiji van namaskog vremena?“ Reče mu Ebu Umama: „Prate me brige i dugovi Božiji poslaniče.“ Reče mu Poslanik: „Hoćeš li da te poučim riječima kojima će ti, kad ih izgovoriš, Allah otkloniti brige i odužiti tvoj dug?“ Rekao je: „Da, Božiji Poslaniče!“ Poslanik mu reče: „Kad osvaneš i kad omrkneš kaži: „Bože zaštiti me od brige i žalosti, zaštiti me od nemoći i lijenosti, zaštiti me od kukavičluka i škrtosti i zaštiti me od teškoća, duga i zlostavljanja ljudi.“ Ebu Umama je kasnije rekao: „To sam uradio i Allah mi je otklonio moju brigu i moj dug.“5

Dova ne predstavlja samo traženje izlaza od Boga, već je dova manifestacija čvrste odlučnosti da se vlastitio stanje promijeni na bolje, ličnim zalaganjem, trudom i radom. Naravno, poboljšanje ne dolazi iznenada i odjednom, već se ono očituje postepeno, logičnim slijedom stvari. Muhammed a.s. je rekao: „Šejtan svakome od vas u toku noći sveže tri čvora iznad glave i na svakom piše: ‘Spavaj, duga ti je noć!’ Ako se čovjek probudi i spomene Allahovo ime, razveže se jedan čvor, ako ustane i abdesti, razveže se i drugi čvor, a ako klanja sabah-namaz razveže se i treći čvor. U tom slučaju, čovjek ustane horan, raspoložen i marljiv, a ako ne klanja sabah-namaz, onda ustane neraspoložen, mrzovoljan i lijen.“6

Drugi način borbe sa lijenošću jeste fizička spremnost i zdravlje koji puno utiču na lijenost. U današnje vrijeme ljudi su većinom vezani za stanove, auta i kancelarije. Nema se mnogo vremena za neku fizičku aktivnost koja bi tijelo činila pokretljivijim i zdravijim. Takođe, prehrambene navike su takve da ljude čine sve debljim, tromijim i nezdravijim. Fizička neaktivnost i loša ishrana savremenog čovjeka su općepoznate činjenice, no uprkos tome, većina ne čini ništa da svoje stanje popravi. Jedni drugima ličimo na bespomična tjelesa koja bujica nosi prema ponoru, a mi svjesni svoje destinacije ne činimo ništa da se spasimo i izađemo na obalu. Naša lijenost ne samo da nas čini manje produktivnim, manje zdravijim i duhovno siromašnijim, već nam prijeti i skorim fizičkim istrebljenjem.

Završimo ovu besjedu sa izjavom velikog imama Šafije koji je jednom prilikom kazao: “Ja sam vidio da stajanje i mirovanje, kvari vodu. Ona ako bude tekla, i bit će lijepa, ali ako stane, prestat će i njena ljepota!” Stajaćoj vodi mijenja se miris, mijenja se njena ljepota! Kada je lijepa? Samo onda kada teče. Pa šta je s ljudima?! Zar misle da će biti dobri ako budu ljenčarili?!